Nedostaješ… Danas više nego jučer, a manje nego što ćeš nedostajati sutra.
Nedostaješ… Da slomljeno srce ozdraviš, da suze u osmijeh pretvoriš,
da pogledom ohrabriš, da srcem rane zacijeliš.
Nedostaješ… Da riječima vratiš smisao, da zagrljajem utješiš, da osmijehom odmoriš.
Nedostaješ… Svakom našem uspjehu, svakom našem osmjehu, svakom našem pokretu.
Nedostaješ malim okicama što na svijet tek koračaju.
Nedostaješ za sve ono što se dogodilo, i za sve ono što tek dolazi.
Tebi koji se od života nikad nisi umorio, koji si osmijehom bol skrivao, koji si nas
naboranim rukama čuvao i od loših stvari sačuvao; želimo ti reći hvala. Hvala što
te još u svemu vidimo i hvala što ti se još u svemu divimo. Otišao si da vječno živiš
i da zauvijek ostaneš. U ugraviranom nakitu, u skrivenim ladicama, u ispeglanoj
košulji, u suznim očima, u ranjenom srcu, u malim koracima, u riječima, mislima i
djelima, u uspomenama… Čuvamo te u novim odlukama, novim uspjesima, novim
osmijesima, novim bitkama… Čuvamo te u sklopljenim rukama i u čvrstom
zagrljaju. Znamo da znaš, ali volimo te; danas više nego jučer, manje nego što
ćemo te voljeti sutra. I nedostaješ, da dođeš i da zauvijek ostaneš…

Tvoja obitelj