Prije tri godine na današnji dan je zazvonio telefon, javili su da se nisi probudila Majko. Od tada je nestalo sve, život se sveo na sjećanje i snove. Sjećanje na osmjehe, poljupce, zagrljaje, miris, sreću, život, na Tebe Majko. Ali ja te ne dam zaboravu. Štitim te od zaborava svakom vrijednosti koju si mi usadila, svakom svojom crtom lica, crnim očima koje su iste tvoje i najponosnijim pogledom i osmijehom kada mi kažu: “Sličiš na Hanu.” I živiš tako Majko, živiš u sjećanjima, mislima, pričama i nedostajanjima koliko mojim toliko i naših prijatelja, naših susjeda i svih onih koji su te voljeli i koji te s ponosom spominju, moj leteći medvjediću.

Tvoja kći Anela