Usnuo si u svoj vječni san, sada živiš svoju vječnost bez nas. Trenutak je bio dovoljan da ukrade sve ono naše zajedničko vrijeme koje je trebalo doći, sve one trenutke koje smo trebali zajedno dijeliti. E kad bi bar mogli još jednom te vidjet, kad bi bar mogli nebo razdvojiti i čvrsto te stisnuti za ruku. Čežnja ne jenjava, bol ne prolazi ali naša srca ne poznaju kraj, možda je tu naša vječnost koja ne odlazi koja ne poznaje vrijeme ni prolaznost. Sada vjerujemo da uživaš u vječnom beskrajnom životu i da nas gledaš i čuvaš kao naš anđeo kao što si uvijek i bio.

Hvala ti na svemu.

Tvoja supruga Jadranka, sin Domagoj, kćeri Katarina, Ana i Karla