Nikada te nisam upoznala. Otišao si prerano, prije 52 godine.
No da si živ, rekla bih ti da je i dio moga srca prazan.
Da mi u životu nedostaje što nismo mogli sagraditi zajedničke uspomene.
Prvo što se sjećam, je da su mi rekli kako te nosim u svom imenu.
Ja tako malena, tebe tako velikoga. Ponosila sam se tim i svima prepričavala.
Ti dida, da si živ, rekla bih ti ponekada, kako još nisam spremna za ovaj svijet.
Kako uvijek učim o životu, iako sam na njemu već preko 40-ak godina.
Nespremna sam za njega ponekada, kao ti koji si ga napustio u četrdesetim,
iza sebe ostavio našu baku i vaših pet anđela.

Ti djede da si živ, igrao bi se sada sa svojom praunukom. Njene oči nose radost i nadu.
Znao bi da je to kćer tvoga unuka Ante, rođena na dan tvoje smrti. Ima nešto u tim datumima.
Ti djede da si živ, gledao bi nas ponosno kako smo sretni, veseli, bučni i kako pričamo o tebi.
O tome što li smo od tebe nasljedili, koliko tebe imamo u sebi.
Ostao si u nama, a  mi u tebi. Iako te odavno nema, nikada nisi prestao živjeti.
Daleko si od zaborava, i nikada nećeš postati, sve dok mi živimo.