S nama si u svakom svitanju sunca,
svakom stihu žutog lišća…
Svakim korakom do Borka, Grabovine,
gimnazije na Brijegu, zagrebačkim ulicama i Trgom bana…
Tvoj smijeh se čuje pod krošnjom bagrema i jorgovana,
u livadama cvjetnim, tragovima u snijegu, u šumu vjetra. Srcu.
Zvoni, odjekuje, daje nadu i nagoviješta svjetlo…kao zora.
Bila si zora, naša Zora.
Za tebe nema više sumraka ni noći.
Zora je uronila da se preobrazi u vječitu svjetlost…
Pa nam s nedokučive strane prosijava kroz pukotine uspomena,
grijući nas zrakama ljubavi.
Svaka nova zora podnošljivija je spoznajom da postojiš i svijetliš,
naša Zoro…
Svjetlo tvoje nikada ne gasne.