Draga naša Jasna!

Danas smo uplakani i s nevjericom u duši,
jer ispraćamo tebe, i opraštamo se od tebe,
ispred Zboraša pjevačkoga zbora
”Sv. Ante 1939.” iz Mostara,
čija si ti višegodišnja članica bila.
Odlaskom tvojim, odlazi nam još jedna
draga i plemenita osoba, našega Zbora.
Od danas je, još jedno mjesto
u našim redovima upražnjeno.

Jedan topli i mili alt odlazi pjevati u
Zboru svetih i Bogu vjernih.
Uvjereni smo da odlaziš na bolje mjesto,
bez patnje i boli, gdje te raširenih ruku
čekaju naši članovi:  i Julija i Katica,
i Franjo i Niko… i Vojka … i toliki drugi,
koji su iz naših redova prije… pozvani u Vječnost…

Bila si nam svima draga i mila, tiha i samozatajna,
uvijek spremna smiješak podijeliti, lijepu riječ pokloniti,
druženje uljepšati…Voljeli smo te, a i ti si voljela nas.
Zato je tuga i bol veća, a gubitak teži.
Znala si nam govoriti o svojoj obitelji
jer si bila dobra supruga i majka, požrtvovna baka…
O svima si brinula i za sve se bojala,
nad svima strepila i svaki trenutak života,
za obitelj živjela…
Sve si uspjela sačuvati, zakriliti i svima,
svoja krhka pleća i ruke darovati.
Samo sebe nisi znala zaštititi, niti sačuvati.
To je tvoja veličina, to je veličina
jedne dobre žene i majke,
jednog velikog i plemenitog čovjeka.

Naš je Zbor ponosan što si bila dio
nas i našega života i druženja…
naših nastupa i misa… obljetnica
Sv. Franje, Sv. Ante i sv. Barbare…
naših putovanja i svega drugog…
kroza što smo prolazili i družili se,
i kojim god povodom se okupljati znali.
Ostaješ trajno s nama i među nama
i nosit ćemo te u svojima srcima i čuvati od zaborava…

Tvoja obitelj je posve svjesna, koga je u tebi imala, i ponosna na te,
na to neprocjenjivo blago, bez kojeg prerano ostadoše…
Opaka bolest ovoga vremena bešćutno te otrgnu iz njihove sredine i zagrljaja.
Zato, Boga molimo da im podari snage, te se,
s ovim neizrecivim gubitkom, lakše nositi mognu…

Draga naša Jasna,
tebi još jedanput hvala, na svakoj tvojoj dobroj riječi,
svakom tvome smiješku, svakoj otpjevanoj noti i pjesmi…
Hvala ti na tvojim ispruženim rukama za pomoć, tvome prijateljstvu.
Hvala ti što si postojala i naša bila, s nama hodila…
Odlaziš prerano, shrvana bolešću ovoga vremena,
koja uzima svoj danak,
i udara tamo gdje smo najslabiji i
gdje su nam šanse za opstati neznatne…
Iako svjesni, sve težine bolesti,
ovakav ishod, očekivali nismo…

Neka te anđeli nebeski u raj povedu,
tamo gore među zvijezde,
tamo gdje svaka suza i bol s lica nestaje.

Neka ti je laka hrvatska gruda u kojoj ćeš otpočinuti
i počivaj snom vječnoga mira u Gospodinu…

‘Za svaku toplu riječ, što reći si nam znala…
Za svaki pogled tvoj, od sveg srca ti hvala…’

 Žele ti Zboraši tvoji, iz svetoga Ante, i počivaj u miru Božjem.