Kako li je tamo gore, pitamo se gledajući u nebo…
Suza prečesto zamagli oko i zamrzne glas. Nema te ovdje, ali živiš u svima. Nedostaje sve što smo prošli i što smo još mogli proći. Osmijeh, glas, pogled…sve jučer, danas i zauvijek. Prazno mjesto za stolom, još praznije srce. A godina prođe tek. Spavaj s anđelima, dobri naš Ante. Zahvalni i ponosni što smo te imali, ostajemo čuvati uspomene i ne damo te zaboravu nikad. Neka ti svjetlost vječna zauvijek svijetli.

Sin Ljubo s obitelji